mysecretlife
NAPOKON
Ispričavam se što se nisam ovako dugo javljala!
Ukratko, u zadnje vrijeme imam malo vremena i puno problema. Život mi se sveo na brojanje kalorija, konstantno razmišljanje o hrani, svakodnevno vaganje, grižnju savjesti ako pojedem nešto nedopušteno, paničan strah od hrane! Anoreksija i bulimija. Ne mogu vjerovat da se meni to dogodilo! Savršeno normalnoj curi koja živi tihim, prosječnim životom. Kako god bilo još uvijek u tome vidim izlaz, a ne propast.
Odlučila sam promijenit s vremenom neke stvari na svom blogu. Prva od njih je to da neću pisat toliko o svojim osjećajima i razmišljanjima jer postoji jedna osoba koja bi u tome vrlo lako mogla prepoznat mene, pošto proučava ovakav tip blogova. Moje daljnje postove više bi mogla opisat kao prikaz brojčanog košmara koji me prati svake sekunde, a vama je dobro poznat. Usponi, padovi, sreća ili tuga. Ana ili Mia. Počinjem odmah.
Danas je počela mjesečeva dijeta, najdjelotvornija u mjesecu jer je puni mjesec. Održavam ju sutra cijeli dan. Puno vode i zanimacija su najbolji recepti za ovakve dane jer kad sam na nekoj dijeti vrijeme tako spoooro prolazi, a ja sam užasno nestrpljiva!! Odredila sam si također da svaku subotu kad idem van ne jedem. Pijem, plešem, a rezultati nakon toga su odlični. Izgubim čak 2 kile!
Javim kako je prošlo pred kraj tjedna..
Pusa svima..:*
Nisam jedna od onih...
…koje će u kasnim noćnim satima sjediti u njegovom naručju i slušati glas razuma koji me voli i misli na mene. Čvrsto ga grliti, prolaziti mu kroz kosu i govoriti koliko mi znači. Gledati duboko u njegove oči i razgovarati pogledom. Strastveno ga ljubiti.
Zašto?
…jer njega nema. Nikad nije ni postojao, velik dio mene vjeruje da se nije ni rodio, ali nada drži zapaljenu iskricu u svakom otkucaju koji bi voljela osjetiti u njegovom zagrljaju.
Ne volim sebe. Ne volim svoj život. Istinski, ne volim ljude.. ne ovakve.. Ne zato što sam tužna i depresivna osoba, nego živim život druge prosječne, a toliko savršene djevojke! Trčim, trčim i trčim… jedva ju sustižem. Ne dam se, boli me , ne mogu više!!! Ne mogu disati.. Past ću! Ma neću! I opet smo u rangu jedna s drugom, rame do ramena! Borba se nastavlja..
Uvijek će za nijansu biti bolja od mene, a mene će to kao teškog perfekcionistu jako pogoditi. Moja zamišljena ja.
Kopam po stvarima. Tražim ono što će me ispuniti. Učim jer moram, pjevam jer volim, plešem da se krećem, izlazim iz čahure, družim se površno, smijem se lažno, gledam subjektivno, posjedujem iskrivljenu sliku. Slijepa sam, ne vidim.
I dolazim do nje! Oči zasjaje, izmamljen je osmijeh u kutu usana! Nije Ana, niti njezina sestra Mia.. Zovimo ju opsesija kao biološku majku savršenih prijateljica. Pa da! To me usrećuje! Razlog je nepoznat. Neprestano planiranje, ostvarivanje, nerealni ciljevi, USPIJEH!! Sretna sam do beskraja! A razlog je i dalje nepoznat.. Previše ju volim, volim ovaj osjećaj koji struji mojim tijelom dok se ono bori. Zato nisam spremna nikoga drugoga voljeti. I još gore, ne znam ni kako! I zato sam nesretna, a toliko „sretna“.
Lijepe moje, volim vas jaaako puno!
DIO MENE ZAUVIJEK
TO MY FRIEND;
Kucanje na vratima.
Tvoje lice na prozoru.
Nije potrebno žurno skrivati stvari pod jastuke.
Nema potrebe osjećati krivnju jer se ruši rublje koje treba izglačati.
Ne moraš vaditi najbolje posuđe.
Ne moraš brinuti što su preostali samo slomljeni keksi.
„Uđi. Pristavit ću vodu za čaj. I? Što ima novo?“
Novosti nema – samo monotonija koju ja prihvaćam i ne borim se. Ima nešto što ne znaš. Kad skupim svu snagu svijeta i kažem ti – mysecretlife.blog.hr znat ćeš apsolutno sve o meni. To je ujedno trenutak kad će ovaj blog pasti u zagrljaj zaboravu, a ja ću gorko plakati. Ne znam kad, ne znam hoće li doći ikad. Suvišno je reći budi uz mene.
Kad si neki dan, unatoč svim problemima, nabacila smiješak i poželjela mi sretan rođendan bila sam sretna. Pola sata. Meni vječnost. Kad smo bile vani počela je svirati pjesma „Sretan rođendan“. Prala me euforija, plesala sam i smijala se poput djeteta, pa sam naglo stala i zaboljelo me. Promatrala sam polupijanih očiju tvoju tugu. Svaki tvoj osjećaj je moj. Nadam se da ovaj period ima još malo nastavaka i da ću uskoro vlastitim očima ugledati – The End! Ako ti to nikad ne uspijem reći; „Hvala ti, volim te!“
Nagnuta na prozor promatram kako krupne kapi kiše prekrivaju i najmanji kutak ulice brišući tragove koje sam godinama gradila na njoj. Samo stojim i promatram. Pružam ruku i skupljam ih. Puštam neka ugase dvadesetu svjećicu na torti koja je bila jedino mamino veselje, a meni gorka tuga. „Oprosti mi, mama.“
Spremna sam ovako umorna, s pažljivo prekrivenim podočnjacima, ići do kraja. Dno je jedino što većinu nas može opametit. Dok se ne dogodi, mi ćemo svaki dan biti spremne za novu organizaciju i planove. Svaki dan ćemo biti spremne ići do kraja!
Drage moje s istim problemima, prvi dio posta posvetila sam najboljoj frendici – jedinoj osobi s kojom uopće pričam malo više o sebi. Po prirodi sam jako zatvorena, kao što sam već rekla savršena glumica bez diplome.
O svim svojim uspjesima i onim malo manjim, planovima i rezultatima pisat ću u box – u. Nadam se da me razumijete, da će te bit i dalje uz mene i podržat me bez obzira na uspone i padove!
"ISKRENA" SREĆA
Budim se iz noćne more, glavom mi vrvi tisuću ideja i neostvarenih snova,
koračam ponosno sa smiješkom u kutu usana. Uhvatila sam trenutak sreće! Vrlo kratki, gotovo nevidljivi.. Grlim ga čvrsto, nikome ga ne dam! Danas sam JA sretna!
Osvrni se, pogledaj me u oči – je li to tvoja prava sreća? Nije.
I dalje uživam, upijam svu pozitivu svijeta, smješkam se prolaznicima! Nastojim doživjeti u punom intenzitetu ono što me jedino, s vremena na vrijeme, malo pogurne kako ne bi pala jako duboko i utopila se. I tako će to trajati jedno vrijeme, a onda polako blijediti i blijediti dok ne ostanu samo obrisi i nestanu.
Netko me vuče za rukav, okrećem se. Velike, crne oči postaju dio mene. Udaraju me, bacaju u zid, tjeraju da plačem, kažnjavaju svaku sekundu moje prethodne sreće, svaku sekundu moje osviještene osobnosti – ono što se zapravo krije iza crnih očiju bojeći se suprotstaviti se. Prepuštam se udarcima ne misleći koliko dugo treba ranama da zacijele. Bojim se živjeti drugačije od onoga kako sam oduvijek živjela, a najviše se bojim prihvatiti stvari kakve jesu. Preslaba sam za tako veliki korak i tražim pomoć.
Sjedam za kuhinjski stol i nastojim uhvatiti mamin pogled koji ništa ne sluti. Sati i sati razgovora, bez potpore, bez zaključka – nema rješenja. Dani prolaze, ja se ponovno skrivam, vraćam u svoj tajni život. Frustracija i očaj su još veći. Učim se živjeti s njima.
Zar sam toliko manipulativna osoba? Toliko inteligentna i promišljena? Možda.
Izvrsna glumica? Definitivno.
Moja bolesna opsesija, čiji je nadimak mia, ponovno se vraća u obliku tabu teme između mene i mame. Nakon mjesec dana očaj preljeva čašu. Ponovno joj se želim povjeriti, reći da je sve opet isto, još i gore! Ali, ona ne zna o čemu ja to govorim? Lupa se po glavi i plače. Ne želim ju ponovno podsjetit, pitam se koliko joj uopće značim i koliko ona zapravo vremena provodi misleći na mene! Nije mi vjerovala. Moja je mama zaboravila.
Pravi je primjer da čovjek, ako želi pomoć, na kraju će si jedino morati pomoći sam. Nije to napravila namjerno, zato što me ne voli ili ne mari za mene. Napravila je to jer ne želi vjerovati, ne može! Izmanipulirana mnome ne shvaća težinu svega što mi se događa. Shvaćam samo ja, a ne želim si pomoć. Želim samo jedno što želim cijelog života!
ThE MiA`s EnD
Iz mog dnevnika;
26.02.2007.
„Razmišljala sam da ju opišem, izbacim svu ljagu iz sebe koju svakodnevno fizički izbacujem. Još jedan izgrađeni osjećaj. Velika glad, odluka, ushićenje, sreća (lažna i potrebna, očekivana), pretrpavanje, spoznaja, klonulost, tuga, ponovno odluka, izbacivanje – PRAZNINA I NEUSPIJEH.
To prolazim sama već 2 mjeseca. Ništa se ne mijenja, ja samo tonem. Koliko je putnika na ovom brodu, koliko je čvrsto sagrađen da nikako ne može potonuti? Tisuću oluja i sudara. Ništa. Ožiljci.
…padam bolesna, umorna, u suzama, zatvorenih očiju, slobodna na tren. Suočena s još jednim razočaranjem padam u Božje ruke i On me ne želi. Možda me vrati, a možda pusti da padam vječno u neizvjesnosti gdje ću završiti. Svaki dan padam u nečiji zagrljaj, ali svi izmiču ruke. Tako tresnem o pod i zaboli me. Moram ustat jer sam svjesna, živim. „Molim te, pomozi mi da ustanem!“- prošapćem. Jeka. Idemo dalje proživljavati ovo i nastojati razumjeti. Zbunjena zatvaram vrata i posramljena odlazim.“
Danas, skoro 3 mjeseca poslije, još uvijek patim, još uvijek ne razumijem zašto to radim. Teško je nešto prekinuti kada preuzme kontrolu nad tobom.
Danas, 19.05., odlučila sam joj stat na rep i držat koliko god mogu. Vjerojatno će mi trebat Tysonova snaga. Dio te snage ste vi koje vodite jednaki rat kao i ja. Pronaći ćemo snagu… Izmislit ćemo je… Borit ćemo se tvrdoglavo sa što manje poraza! Ali odluka je konačna!
Danas je The Mia`s End!
Volim vas i ljubim!
UVODNA PRIČA - Kako je sve počelo?
Već godinama, kao i mnoge cure, prvo psihički, a onda fizički, patim od kompleksa izgleda. Možete to nazvat anoreksija ili bulimija, ja sam negdje "zlatna" sredina tog okrutnog pakla. Nekad kad mi je stvarno jako loše upravo to i pomislim: "Ja definitivno živim u paklu koji nikad neće prestat gorit oko mene!"
Zatočena debelim, teškim lancima zadnjih mjeseci sve su manje mogućnosti da ću se izvuć i jednom živjet normalno.
Kao mala bila sam UVIJEK sretna, nasmijana i zadovoljna. A tko nije sretan kad ne zna da živi? Neka djeca nisu, ja sam BILA. Ista ta nevina, bezbrižna i dobronamjerna djeca ubila su svaki moj osmijeh na licu, svaku misao koja mi je prošla glavom te sam ubrzo počela razmišljat onako kako mi je bilo nametnuto.
" Ti si debela!" - rekla je jedna cura u prolazu. Nakon toga nastavljala je ponavljat sve novije i originalnije izjave vezane uz moj izgled samo da izlječi svoju iskompleksiranost i utaži ljubomoru zbog koje me je mrzila.
Stvorila sam krivu sliku o sebi, svjesna sam toga. Ogledalo govori umjesto mene, ja ga slušam i plačem.
Ne želim pomoć jer sve znam, želim samo podršku kako bi promijenila sebe, pa makar i pod cijenu vlastitog izgleda.
Svim curama koje se bore s istim osjećajimai koje dijele moju borbu, otvaram vrata i nudim pomoć i podršku kad god treba!
